Moja slijedeća rasprava temelji se na jednoj video raspravi između Odifreddija i poznatog talijanskog teologa Vita Mancusa. Rasprava se vodila pod nazivom: „La ragione e il senso della vita“  gdje njih dvoje pokušavaju, svaki sa svoje točke gledišta, odgovoriti na dva osnovna pitanja  kojima se filozofija bavi od samog svog početke: bitkom i spoznajom. (Ono što u digitalnom žargonu nazivamo: hardware i software.)

Iako sam već sit rasprava o religiji i njenom smislu, tako da ih čak smatram gubitkom vremena, s velikim sam zanimanjem  popratio ovu debatu,  najviše zahvaljujući Odifreddijevim  bravuroznim argumentacijama. Na kraju, nakon što sam preslušao cijelu  raspravu, ponovo sam učvrstio svoje uvjerenje da se prilikom svakog pokušaja iznalaženja nekakvog odgovora na ova pitanja spontano upada u zamku koju postavlja uvijek prisutan antropološki pristup budući se sve podređuje čovjeku, njegovim vrijednostima kao i mogućnostima njegove percepcije.  Tijekom rasprave Odifreddi je to čak i potvrdio slijedećim citatom:

• „Što religija može reći o smislu stvari? Može  odgovoriti na ta pitanja isključivo koristeći praznovjerje. Jer, to su pitanja koja si postavlja čovjek, i to su pitanja vrijednosti. A čovjek jeste mjera svih vrijednosti, ali onih ljudskih, naravno. Jer, u svemiru ne postoje vrijednosti. U svemiru postoje samo činjenice!”

Ja bi ovome još dodao da čovjek, osim što univerzum gradi „sebi na sliku i priliku“,  ima još i problem relativne kratkoće trajanja svog biološkog bića. Naime, u odnosu na izračunate aproksimacije starosti našeg univerzuma, čovjekovih 80-tak godina bivstva je zaista bijedan sitniš, a on (čovjek) usprkos tome  htio bi za vrijeme tog kratkog perioda otkriti i spoznati sve njegove, kako navodi Odifreddi, činjenice (i fatti). A kada, na kraju puta, shvati da to nije moguće u pravilu završi na misticizmu.

Govorimo, naravno, uvijek o relativnim veličinama. Jer, primjerice, postoje u našem okruženju bića koja žive puno kraće od čovjeka, a ipak uspiju ostvariti svoju evolucijsku zadaću – reprodukciju. Recimo, Ephemeroptera (vodeni cvijet) živi svega 24 sata,  što znači da  čovjek živi oko 30.000 njenih života. Zamislimo sada: kako bi prosuđivao sadašnji čovjek-znanstvenik da slučajno može živjeti 30.000 godina!? Pogotovo kada svjedočimo trenutnom  razvoju tehnologije (ono što Dawkins naziva memo, a ja mu dodajem još i sinonim –  informacija)  koja je, u samo stotinjak proteklih godina, uspjela totalno promijeniti nekadašnje paradigme znanstvenog svijeta.

Još jedan veliki hendikep koji je čovjeka bitno ograničavao u dubljoj spoznaji univerzuma su njegova vlastita osjetila, funkcionalno ograničena za boravak u okruženju kojeg nudi naš maleni planet. Osim toga, ona su s protekom vremena još i slabila tako da je, u biološkom smislu, čovjek postao najslabije živo biće na zemlji jer nema brzinu, njuh, vid niti fizičku snagu drugih vrsta. Međutim, on je kroz to vrijeme  razvijao znanje, a s njime i tehnologiju, što mu je donijelo apsolutnu premoć nad svima ostalima i stvorila ga  dominantnom vrstom.

Zahvaljujući trenutnom stupnju razvoja tehnologije, koju smatramo vrlo efikasnim pomagalom  njegovih primarnih osjetila,  čovjek može gledati duboko u svemir što prije stotinjak godina nije mogao ni zamisliti. U ovom, relativno kratkom razdoblju on je shvatio da tamo gore postoje milijarde drugih galaksija s nebrojivom količinom zvijezda svih veličina i starosti. To saznanje pružilo mu je mogućnost preciznog promatranja  dinamike nastanka, trajanja i prestanka tih sjajnih  struktura, ali i cijelog vidljivog kozmosa. O ovim spoznajama znanstvena zajednica ranije, još početkom prošlog stoljeća, nije imala pojma jer je, naravno, svoje interpretacije i zaključke donosila  na temelju onoga što je tada mogla promatrati i izračunati. A to je, kasnije se pokazalo, uglavnom bilo pogrešno. Možemo li pretpostaviti da bi veliki Gelileo Galilei, da je u trenutku svoga bivstva raspolagao s današnjom tehnologijom, a ne s mizernim home-made teleskopčićem, bio u stanju donijeti iste zaključke kao i današnji astronomi? Ja sam uvjeren čak i bolje jer je, kao očiti genijalac, raspolagao s vrlo snažnom intuicijom.

Slijedom ovog, do sad navedenog, pokušao bi dati moju poziciju  o tom vječitom filozofskom pitanju koje se odnosi na razlog i smisao života. Naravno, ne pada mi, ni slučajno, na pamet davati nekakve vlastite vizije. Ovdje ću iznijeti samo moju pretpostavku o tome kako bi se stvari mogle razvijati.

Započeo bi s jednom malom digresijom, odnosno jednom povijesnom zabludom dobro poznatom svima, a to je ona o zemlji kao ravnoj ploči koja se nalazi u centru svemira. To se  kasnije, naravno, pokazalo potpuno krivom predodžbom, no ne zaboravimo pri tom kako je ona  dolazila od učenog svijeta koji se oslanjao pretežno na svoja biološka osjetila opažanja.

Uvođenjem znanstvenih metoda i stalnim unaprjeđenjem tehnologije, danas, ne samo da smo se uspjeli  riješiti  prethodnih zabluda, nego smo uspjeli precizno odrediti porijeklo, starost i kemijske sastave zvijezda te ostale materije razasute ogromnim područjem univerzuma. Trenutno se bavimo otkrivanjem egzoplaneta s mogućim uvjetima za organski život, čije postojanje, za sada, možemo samo pretpostavljati. To ne znači da, s obzirom na današnju brzinu tehnološkog razvoja, nećemo uskoro moći otkrivati ​​i izravno promatrati te procese. (Pojam „uskoro“ mora se, također, uzeti relativno, gledajući pri tom dinamiku univerzuma, a ne našeg prolaznog bića.)  Mišljenja sam kako ćemo tek tada  moći argumentirano raspravljati o smislu života jer ćemo, u tom slučaju, analogno navedenim rezultatima promatranja zvijezda, moći vidjeti njegovu prošlost i budućnost te meritorno usporediti s našom pozicijom u tom istom trenutku. Do tada, a sve dok ne budemo u stanju usporediti naš život na našoj planeti s nekim drugim,  svaka filozofska debata o razlozima i smislu života potencijalno ima šansu završiti, metaforički rečeno, na paradigmi tipa: „Zemlja je ravna ploča“.

Na kraju, dodao bi mojoj raspravi jedan citat  iz knjige Postanci (Origins) dvaju  astrofizičara Neil deGrasse Tysona i Donalda Goldschmitha:

»Prije pola tisućljeća počelo je izranjati novo razumijevanje prirode. Ovo viđenje, koje danas nazivamo znanošću, niklo je iz spoja novih tehnologija i otkrića koja su one omogućile. Širenje tiskanih knjiga Europom, udruženo s istovremenim poboljšanjem prijevoza kopnom i vodom, omogućilo je ljudima da komuniciraju brže i djelotvornije, tako da su sada mogli doznati što drugi imaju reći i na to reagirati znatno brže nego u prošlosti. Tijekom šesnaestoga i sedamnaestoga stoljeća ovo je dovelo do znatno življe razmjene zamisli, odnosno do novog načina stjecanja znanja, utemeljenog na načelu da se najbolji načini razumijevanja svemira temelje na pažljivim promatranjima, kao i na kasnijim nastojanjima da se otkriju šira i temeljnija načela koja pružaju objašnjenja za rezultate tih promatranja.«