Moja rasprava se temelji na jednom objavljenom video sadržaju s predstavljanja knjige »La democrazia non esiste« („Demokracija ne postoji“, op.a.) talijanskog znanstvenika Piergiorgia Odifreddija  gdje je on vrlo analitički razradio ovu društvenu pojavu, koristeći  brojne citate i povijesne  činjenice.

Tijekom puna dva školska sata Odifreddi koristi zaista impresivnu argumentaciju, navodeći brojne primjere iz prošlosti i sadašnjosti,  te na kraju  donosi  zaključak kako demokracija, onako kako proizlazi  iz njene osnovne definicije i u aktivnom obliku, ne postoji. Ovakva Odifreddijeva pozicija, obzirom na sve iznesene činjenice, teško da se može pobiti. Međutim, ono što se iz pozadine cijele rasprave nameće promatraču jeste osjećaj da se ovdje radi o nekoj vrsti komplota ili zavjere pojedinaca prema ostatku zajednice. Nešto, dakle, što se, kao u krimi filmovima, može  otkriti, osuditi, sankcionirati i promijeniti.

Ja sam, međutim, mišljenja da se ovdje radi o  fenomenu koji je definiran prirodnom selekcijom odnosno principima evolucije i zbog toga se on ne može tretirati kao devijantna pojava i društveno zlo.

U jednom trenutku svoje debate Odifreddi čak ubacuje ironičnu fusnotu u smislu:  »kako je većina ljudi, izuzevši  prisutne u dvorani, glupa« odnosno, drugim riječima, oni su budale. Jednom drugom prilikom, dok je parafrazirao velikog Umberta Eca,  bio je još grublji u dodjeli naziva. Citat je bio, navodim: »Il 90% della gente sono dei coglioni« („90% ljudi su seronje“, op.a)  Obje navedene kvalifikacije, slučajno ili namjerno,  odgovaraju izračunatim vrijednostima distribucije inteligencije, pogotovo ona Umberta Eca jer se na Gausovoj krivulji vrijednost prosječnosti  kreće upravo oko te brojke. Ove njegove izjave, koliko god egzotične bile, mogle bi se uzeti kao dokaz da se i on implicite slaže s mojim stavom makar ga eksplicite ne iznosi i ne definira kao prirodnu pojavu.

Drugim riječima, većina predstavnika naše vrste prirodno je ograničena samostalno donositi ispravne političke odluke i jako je ovisna o  »vođama« te se spontano podređuje ponašanju krda.

Obzirom na ovakvu poziciju smatram da bi prihvatljivije i korisnije za cijelu ljudsku zajednicu bilo prikazivati stvari kakve jesu, bez obzira koliko ovakva spoznaja može biti neugodna za pojedince. Pogotovo bi znanstvenici trebali biti puno aktivniji u tome  jer bi se njihovim angažmanom brže pokrenule  kulturološke promjene koje bi, u konačnici, mogle podići stupanj pravednosti u društvu. A upravo je pravedna politika, to jest ona koja donosi korist većini, a ne samo pojedincima, trebala biti krajnji doseg društva odnosno čovjeka kao socijalnog bića.

Naravno da se ovakav zaključak može smatrati kao puka teorija, potaknuta  mojim emotivnim željama koje prirodno osjećam kao član naše vrste. Je li to  zaista jedan od ciljeva  evolucije ili je to nešto sasvim drugo ne može se niti pretpostaviti. To bi jedino bilo moguće kada bi bili u mogućnosti promatrati slične biološke tvorevine poput nas u nekim drugim svjetovima, ako takvi, naravno, postoje. O tome, konkretnije, raspravljam u slijedećoj temi,  a za sada ostajem kod ovog o našem društvenom biću.

Moram pridodati kako navedena ideja o disperziji znanstvene misli nije moja i zato bi ovdje citirao evolucijskog biologa Richarda Dawkinsa prilikom opisivanja kulturološkog gena  »mema« u njegovoj knjizi Sebični gen:

« Čuje li neki znanstvenik neku dobru zamisao ili pročita nešto o njoj, prenijet će je svojim kolegama i studentima. Spominjat će je u svojim člancima i predavanjima. Bude li zamisao prihvaćena, možemo reći da se ona proširila, šireći se od mozga do mozga…Kad posadite plodni mem u moju svijest vi doslovno zaražujete moj mozak pretvarajući ga u prijenosnik mema…«

Kako se, dakle, ovo može primijeniti na promjenu paradigmi u političkom djelovanju čovjeka?

U  istom poglavlju svoje knjige Dawkins zaključuje kako osim biološkog gena, koji je zadužen za reprodukciju života i njegovu opstojnost o konstantnim promjenama okoliša, postoji i navedeni kulturološki gen memo („the mem“). Ovaj, između ostalog,  ima također zadaću prijenosa informacija u svrhu opstanka života, a on je, uostalom,  i puno efikasniji budući je u stanju prenositi informacije brže od biološkog gena. Drugim riječima, memo je puno efikasniji od gena jer može brže reagirati na potencijalne opasnosti. Svjedoci smo da naša vrsta danas raspolaže s takvim tehnološkim znanjem i potencijalom s kojim je u stanju bitno mijenjati kvalitetu svog opstanka.

Razvoj mema, slično kao i kod biološkog gena, nije ujednačen i istoznačan na cijelom planetu. Pokušat ću to pokazati na primjeru različitih političkih praksi u dvije  dominantne kulture koje se sudaraju upravo na prostorima gdje mi živimo: azijskoj i europskoj. Azijska, u većini slučajeva, je despotska i vrlo podložna autokratskim režimima. Europska, pogotovo ona nordijskih zemalja,  uglavnom se bazira na jednakim pravima svakog člana zajednice. Koja je od dvije navedene kulture  trenutno bolja i prihvatljivija najbolje pokazuju  migracijski trendovi, a oni, uglavnom, imaju tendenciju  kretanja iz  Azije prema Europi, a ne obratno.

Stvaranje europske kulture, koju još volimo nazivati „zapadnom“,  nije se, međutim, dogodilo preko noći, već je to  proces koji traje još od Magna Carte i trebalo mu je puno stoljeća da doživi svoj sadašnji oblik i eliminaciju despotizma s europskog tla. Međutim, danas je ona vrlo stabilna i nastavlja se širiti svijetom kao oblik koji je prihvatljiviji od autokratskog i vjerojatno će postati dominantna.

Ovaj primjer prilično dobro opisuje Dawkinsovu tvrdnju o prijenosu mema i učinke koji proizlaze iz tog djelovanja. Iz njega se može vidjeti način kojim priroda odabire najbolje okolnosti za preživljavanje koristeći i prilagođavajući navedene kulturološke procese. Na ovakav način se postiže ono što mi ljudi volimo nazivati pravednost (iliti savjest grupe), a ja bi to radije nazvao „evolucijskim stadijem društvene zajednice“ jer, u suštini, osnovna zadaća svih živih bića je  reprodukcija i nastavak vrste, a ne izgradnja hiperdimenzioniranih  palača za spretne i lukave pojedince.

Postizanje takvog, relativno visokog, stupnja pravednosti najbolje se ogleda na primjeru švedskog društva gdje su navedeni procesi doveli do konsenzusa o jednakoj vrijednosti i važnosti svih članova zajednice. On je  implementiran u njihovom općeprihvaćenom društvenom pojmu „lagom“ (dovoljno, op.aut.) i sastavni je dio mema svih  Šveđana, bez obzira da društveni položaj i kapitalnu moć.

Na kraju, ostaje još pitanje: zašto bi upravo znanstvenici trebali biti ti koji promiču takve ideje, a ne netko tko se aktivno bavi politikom; netko, dakle, tko je barem studirao i aktivno prati ove društvene procese?

Odgovor je jednostavan: oni su kroz povijest i sadašnjost pokazali da im u životu nije nikada bio cilj zgrtati materijalna bogatstva nego su svoje genijalne umove koristili u stvaranju uvjeta za bolji život svih ljudi. Drugim riječima, oni su u tome najvjerodostojniji, a svojom karizmom i famom mogu efikasno djelovati na promjenu paradigmi kod masa. Primjera ima dovoljno, a ovdje bi samo spomenuo neka od njih:

• James Clerk Maxwell, skromni škotski fizičar i učitelj čijom zaslugom danas možemo komunicirati na daljinu zahvaljujući telekomunikacijama; narodnim rječnikom  rečeno – imamo mobitele.
• Nikola Tesla, skromni hrvatski inženjer i izumitelj koji je svijetu, između ostalog, omogućio jednostavniji i jeftiniji prijenos električne energije.
• Albert Einstein, svjetska znanstvena ikona za kojeg ne prođe dan na ovoj našoj planeti bez njegovog spomena.
• Tim Berners-Lee, engleski znanstvenik, izumitelj World Wide Weba bez kojeg Internet ne bi mogao postojati. Važno je pri tom napomenuti kako je on svoj pronalazak prepustio čovječanstvu na korištenje, i to bez naknade. Dugim riječima – nije ga namjerno patentirao.

Svi oni, uz još mnogo drugih, živjeli su i žive (Tim Berners-Lee) vrlo skromno bez obzira što su čovječanstvu donijeli spoznaje koje su značajno poboljšale kvalitetu života naše vrste. Netko će, međutim, reći kako u prijašnjim vremenima nisu postojale fondacije za nagrađivanje znanstvenika i da su zato pojedini veliki umovi skončali gotovo u bijedi. Postupak ruskog matematičara i genija Grigorija Prelemanna pokazuje netočnost takvih tvrdnji. On je, naime,  2010. godine službeno odbio primiti milijun dolara vrijednu nagradu „Millenium Prize“ za rješenje jednog tzv. milenijskog matematičkog problema, navodeći kako mu taj novac ne treba jer u životu ima sve što mu je potrebno: živi u maminom stanu i ima svakodnevno što za jesti i odjenuti.

Makar ovdje govorimo o tipičnom ekscentriku što, usput rečeno, nije izolirani slučaj kod znanstvenika, moramo spomenuti kako je i Albert Einstein, nakon što je postigao svjetsku slavu, nastavio živjeti skromno iako je mogao tražiti puno više obzirom na njegov indirektni doprinos nastajanju projekta Manhattan, pokrenutom nakon pisma upućenog američkom predsjedniku F.D.Roosveltu, a i obzirom na njegovu teorijsku zaslugu razvoja atomske fizike. On je u više navrata to istaknuo. Ovo su njegove riječi: „…za sretan i blagoslovljen život nije potrebno mnogo posjeda“.

Međutim, ono što je bitnije za našu temu i što, na neki način, potvrđuje moje dosad navedene stavove sadržano je u njegovom pismu upućenom Sigmundu Freudu, odnosno u dijelu kojeg citiram:

„Političke vođe, odnosno vlade, zahvaljuju svoj položaj dijelom sili, a dijelom izboru mase. Oni se ne mogu smatrati zastupnicima duhovno i moralno višeg dijela nacije. Ali duhovna elita nema danas nikakav izravan utjecaj na povijest naroda; njena rascjepkanost onemogućava joj izravno sudjelovanje u rješavanju trenutnih problema. Zar ne  vjerujete da bi se takvo stanje moglo izmijeniti slobodnim povezivanjem ličnosti koje svojim dosadašnjim djelom i djelovanjem nude garanciju svoje sposobnosti i čistoće svoje volje? Ovo udruženje od međunarodnog značaja, čiji bi članovi trebali biti u vezi stalnom izmjenom misli, moglo bi svojim stavom u masmedijima – uvijek pod odgovornošću potpisanih članova – zadobiti znatno veći i spasonosan moralni utjecaj na rješavanje političkih pitanja.“